LITERARNI RADOVI DJECE IZ CENTRA "KORACI NADE":

Koraci nade

Ima jedna kuća što mi srce krade,
To je naš Centar „Koraci nade“.
To je kuća puna ljubavi i sreće
U njoj djeca crtaju svakorazno cvijeće.
Svako dijete s radošću u tu kuću dođe
I moli Boga da taj dan što sporije prođe.
U toj kući se puno igra i stvaraju djela
U njoj ja sam mnoge prijatelje srela.
Moji prijatelji veliki i mali,
Često su me oni nasmijati znali.
U toj kući rade ljudi velika srca
Svi zajedno smo kao srce, što dobro i sretno kuca.
To su ljudi što svoju profesiju znaju
Oni sve od sebe do maksimuma daju.
Ja ih sada pozdravljam po redu:
Ajšu, Azru, Asmiru, Edinu, Jacu, Selmu, Jasnu i Stoju,
A o Suadu šoferu posebno ću reći koju.
Bez njega djeca u Centar ne bi moga doći
Njihov dan u kući morao bi proći.
Zato ga djeca neizmjerno vole
Mnogima je to kao put do škole.
Fatma Bulić

Bolest u nama

Da li ste svjesni veliki ljudi
Šta nam to danas život nudi
Ne zatvaraj se u prostoriju sam
Kako ti ja to znam.

Samo se nasmij i sretan budi
Imamo i mi pravo na život, jer i mi smo ljudi
Skloni tužni pogled s lica
Ne budi sam nisi kukavica.

Pogledaj stvarnosti u oči
Da imaš roditelje od sreće poskoči,
Bolest tužnima odnosi sreću
I pruža im tugu svaki dan veću.

Trgni se na život iz mračne sjene
I ja sam bolesna pogledajte mene
Iskoristi život što najbolje znaš
Treba da se trudiš i sve od sebe daš.

Zato se raduj životu i sreći
Trud je za nas ponos ponajveći.
Fatma Bulić

Sretno dijete

Ja sam djevojčica koja ima mane
I svaki prolaznik pored mene na trenutak stane.

Upita me onda riječ koju
I tužno se zapita za sudbinu moju.

Ne gledaj me prolazniče tužno tako
Jer i ja sam dijete sa snovima, kao i dijete svako.

Poslije mi misli navrnu same
Šta bi ja na ovom svijetu, bez svoje mame.

Na upornost „Koraka nade“ u redovnu školu idem ja
Da pokažem zdravoj djeci da nije mana invalidnost ta.

Ja se trudim što najbolje mogu
Da prevaziđem problem mojih nogu.

I evo ja vam danas svoju rekoh
Da u skoroj budućnosti želim biti važan neko.
Fatma Bulić

Deset godina centra

Moj Centar "Koraci nade" slavi deset godina postojanja. Ja sam član Centra. U Centru mi je jako lijepo. Raduju  se dolasku u Centar mala i velika djeca. Jer tu rade dobre tete, koje vole svako dijete. Ja želim da sva djeca prohodaju i da progovore. To će im pomoći tete koje rade u Centru. Ja želim da Centar i dalje postoji, da imaju puno para, da imaju novi kombi. A osoblju puno sreće, para i zdravlja.

  Lugonjić Dimitrije

Moja priča - Idemo dalje

Rođenje moga prvog djeteta učinilo je sreću i radost  za mog supruga i mene kao i svakog mladog bračnog para. Poslije lijepih i radosnih  pet godina, ponovo sam ostala u drugom staju. Moj sin broji dane kada će u njegov život doći seka koju će čuvati i igrati se s njom. Nakon nepunih osam mjeseci na ovaj čudni svijet došla je bezgrešna djevojčica u ruke grešnih ljudi koji se bore za njen mali, ali i te kako veliki i vrijedan život. Dok sam se ujutro budila, sva izmorena od anestezije i izgubljene krvi, kao kroz san mi odzvanjaju riječi spikera na radiju koji javlja da se tokom noći rodilo toliko i toliko beba, ali da se jednoj djevojčici bore za život....Sva sam pretrnula, ali nisam ni slutila, da je baš ta djevojčica, moje dijete. Ne mogu vam ni opisati trenutak kada sma to saznala.
Prolaze sati, ležim u sobi i nijemo posmatram krevete na kojima majke po prvi put miluju i hrane svoju djecu....a moje malene nema.... Obzirom da ne mogu ustati, očajnički se borim za bilo kakvu informaciju o mojoj malenoj djevojčici. Doktori i sestre mi daju samo površne informacije.Ne znam ja ni šta je bilo, ni šta će biti, ni koliko će vremena proći od trenutka kada ću vidjeti svoje dijete. Bojim se, ako pitam da ću dobiti odgovor koji ne želim da čujem. Muž je uspio nekako da mi dostavi mobitel kako bi se potajno mogli čuti, jer i on nije u prvi mah imao prave informacije. Nakon dva dana mi je rekao da je vidio naše dijete. Rekao mi je da je slabašna, ali da se ne brinem i da će sve biti u redu. Valjda nije htio da se brinem dok se bar malo ne oporavim. Sutradan mi govori kako je djevojčica u dobrim rukama i kako nije u opasnosti. Ja cijelo vrijeme slutim da me priprema za pravu informaciju. Nakon toga me pita da li sam je vidjela. Potvrdno odgovaram ne rekavši u  da je ustvari nisam ni vidjela ovih sedam dana. Ne bih vam znala reći zašto je prošlo toliko vremena, a da je nisam vidjela. Slutila sam, al jednostavno nisam imala snage da gledam to malo stvorenje kako se bori za život. Tek osmi dan sam skupila hrabrost i pozvala doktoricu iz boxa i rekla joj da želim vidjeti dijete. Nakon nekog vremena pojavila se ponovo doktorica i rekla da pođem s njom u sobu s bebama. Sva sam drhtala. Ušla sam u sobu i ugledala inkubator u kojem se nalazilo moje maleno dijete. Pružila sam ruku i nježno joj dodirnula stopalo. Naglo sam se okrenula i otišla iz sobe. Zašto se nisam duže zadržala, ni sama sebi ne mogu objasniti....
Nakon dva dana u sobu je ušla sestra i rekla da je vrijeme da djevojčica proba sama uzimati hranu. To je bio veliki napredak za nju. Pošto je bila mala i nezrela, prilično smo se namučile dok nije otvorila usta i spoznala da joj je tu hrana i da je baš ta hrana najbolji lijek za nju. Osjetila je majčino mlijeko.
Dani prolaze, moja djevojčica napreduje. Sretna sam. Nakon dvadeset dana dolazi i taj trenutak kad bi nas dvije trebale kući. Ne mogu opisati svoju sreću kada se to dogodilo. Moj muž je došao po nas i rekao da prije odlaska moramo porazgovarati sa doktoricom. Ponovo sam osjetila onu istu jezu. Malo pomalo, doktorica i on su mi rekli da naša djevojčica i nije baš najboljeg zdravlja. Hladan znoj me oblio kada sam čula da ona ima cistu na lijevoj  moždanoj hemisferi i da ju u toku rođenja imala moždani udar. Sav moj svijet se u tom trenutku srušio, ali još nisam svjesna svega toga jer sam još pod uticajem veselja što idemo kući.Sve sam to podnjela u polusvjesnom stanju, ali na svu sreću, muž je bio priseban i sve to oko otpusta je prošlo u redu.
Od prvog dana izlaska iz bolnice odlazimo doktorima specijalistima profesorima i borimo se za budućnost naše djevojčice. Sve kroz šta sam prošla, svi silni pregledi, snimanja, razne dijagnoze i mnogo stresa, ne bi izdržala da nije bilo nevjerovatne upornosti mog muža. Stalno je govorio, idemo dalje i idemo napraviti sve što se može za našu malenu djevojčicu.
Sada joj je  četiri pune godine. Procjenjen joj je 100% -tni invaliditet, ali uprkos svemu tome sretno raste. Mi smo i dalje uporni u postizanju što većeg napretka u njenom psihofizičkom razvoju, a u tome nam svesrdno pomaže organizacija « Koraci nade». Sretni i zadovoljni moj suprug i ja uživamo u odgajanju našeg sina i naše male djevojčice sa posebnim potrebama. 
Hamzić Maja

Priča o Mevludinu

Podgajevi, zaseok Šuvalići, na brežuljku stara i trošna kuća, a u njoj šestočlana porodica Šuvalića, sretna i zadovoljna. U toj kući živi i dječak Mevludin koji ima 10 godina. On živi sa roditeljima, sestrom bliznakinjom Mevlom i dva mlađa brata Semir i Sedin, koji su takođe blizanci. Mevludin ima cerebralnu paralizu, ali zahvaljujući velikoj požrtvovanosti i upornosti svojih roditelja postigao je mnogo, bez obzira na njegove teskoce i problem koji se tice putovanja do skole, jer do njegove kuće vodi brdovit makadam. Meho i Sedija, dječakovi roditelji,  su uspjeli da se dogovore sa direktorom škole u Podgajevima da Mevludin polaže svaki razred na kraju godine. Nekada su ga uspjeli odvesti u školu, a nekad je i učiteljica Ankica dolazila i kod kuće radila sa Mevludinom. Naravno najviše pomoći pružila mu je sestra Mevla i tako korak po korak, godina za godinom, upornost se isplatila i Mevludin je sva četiri razreda odlično savladao. Sada ide u 5. razred OŠ «Đurđevik». Odlično je prihvaćen u školi. Iako mu malo više vremena treba u savladavanju gradiva u tome mu pomažu njegovi drugovi u školi i naravno kod kuće sestra. Mevludin kaže da mu je želja uspješno završiti školu, a nakon osnovne upisati Trgovačku školu. Ni to što u kući nema vode, ni što otac nema stalno zaposlenje, nije uticalo da ova porodica posustane.
Mehi i Sadiji je najvažnije da svoju djecu do kraja školuju i izvedu na pravi put, posebno sina Mevludina, kako ne bi bio ovisan o drugima i zatvoren između četiri zida. Majka kaže da ni jednog trenutka nije teško i da je svoj život i svoje vrijeme posvetila samo svojoj djeci. Velika joj je želja  u budućnosti obezbjediti bolje uslove života svojoj djeci.

Šuvalić Meho

Moja tuga i moja radost, moj Rašid

Prije 28 godina rodio se moj Rašid. Nije se mogla opisati moja sreća i ljubav, koju samo majke mogu osjećati prema svom djetetu. Već sam imala kćerku i bila sam sretna što mi je Allah dž.š. dao sina, savršeno, mislila sam, brat i sestra.
Međutim, nije sve bilo savršeno. Poslije nekoliko mjeseci, primjetila sam da nešto nije u redu  sa Rašidovim očima i odvela sam ga ljekaru. Nisam ni slutila da će se tog dana moj svijet srušiti, moj Rašid je bio slijep.nisam mogla vjerovati i stalno sam plakala, da sam mogla, ja bih mu dala svoje oči, samo da moj sin vidi.
Nakon toga ljekari su me uputili u Beograd, u Institut za majku i dijete. Tamo su otkrili da boluje od cerebralne paralize i to me dotuklo. Zar se moj lijepi Rašid nikad neće moći igrati sa svojom sestrom i vršnjacima, zar ga majka nikad neće pratiti u školu. Moje srce je stalo a dio duše je bio istrgnut iz mene, osjećala sam bol i tugu koju samo majke mogu osjećati.
Poslije nekog vremena vratili smo se kući, a moja bol nije prestajala. Nisam željela da jedem, da živim, željela sam samo da se probudim iz tog ružnog sna i da moj sin bude zdrav. Ipak, to se nije desilo, jer to se dešava samo u snovima.
A onda, kao da sam ja progledala i shvatila da moram biti jaka da pomognem svom Rašidu, jer ko će drugi ako neće njegova majka. Dobila sam snagu, a srce i duša su mi se ispunili inatom, i moj sin će hodati i živjeti, a ja ću mu pomoći u tome. I tako je počela moja borba za moga sina, a kad je moj sin počeo da hoda u svojoj osmoj godini, ponovo su suze bile na mom licu, ali ovaj put suze radosnice. A ta borba još traje i nakon svih tih godina i trajaće dok ja budem živa, jer on je moja tuga i moja radost, moj Rašid.

Čaušević Mevla

Adna

U trenutcima izgubljene nade, kada misli glavom luduju i svašta rade,
Kada ne znaš jesi li ili nisi, jesi li sam ili pak čiji si?
Kada nebo oblaci prekriju, kada zrake sunca ni potajno da ti se nasmiju
Kada si izgubljen i sam, a znaš da to neće trajati samo jedan dan
Da trajaće možda vječno, da riječ „mama“ nikad nećeš čuti tečno,
Da za šetnju nećeš znati i kako sam sve to izdržati!
Sa dvadeset dvije godine rađam bolesno dijete, cerebralna paraliza.
Doktori su rekli svoje, vježba i eto to je…
Vraćamo se kući sami nas troje…
Kuda dalje kamo poći, kojim putem sija sunce, da izađemo iz tamnih noći.
Milion je pitanja, a odgovora nema, nije život samo šema.
Za pitanjem, drugo ide, odgovora nema, niti sunce ide.
I eto baš tada i sve ove godine i sada, pojaviše se ljudi, što za nas ovakve žive,
Što i nama znaju da se dive, što nam život uljepšaše, što nam dadoše ono što je naše,
Dadoše nam nadu, donesoše sreću „Koraci nade“ tako se i zovu.
Sve ove godine tu su za podršku, za pomoć, nas, za spas ovakvih ponovo izgubljenih.
Da nije bilo njih i druženja, razgovora sa ljudima tim,
ja neznam šta bi mi bio život i šta bi sa njim.
Uputili su mene, mog muža i kćerku na pravi put.
Objasnili da život je borba, da ne mora dugo tuga da traje, da nemoraš savršen biti,
slobodno pred drugima stajati, ni slučajno se od njih ne smiješ kriti.
Bez „Koraka nade“ i dobrih ljudi, koji su jedan veliki tim
Život bi nam bio jedan horor film.

Memić Sanela

I najnesrećniji život  ima svojih sunčanih časova i pod pijeskom i kamenjem svoje cvjetiće sreće.

JASMINA

Rođenje moje kćerke  Jasmine dana 17.01.1981.godine, donijelo mi je u isto vrijeme mnogo radosti pomješane s bolom i neizvjesnošću.
Porođaj je bio težak. Obavljen je u bolnici u Tuzli. Porod je izvršen na vakum. Moju djevojčicu sam prvi put dobila na podoj poslije 24 sata. Kada sam je uzela u naručje primjetila sam da nešto nije u redu, okice su joj bile krvave, a pola glave poplavilo. Bila sam u šoku. Doktor me je ubjeđivao da je sve u redu, ali ja sam u dubini duše naslućivala pravu istinu. Kada sam 13. dan izašla iz bolnice, bila sam ni na nebu ni na zemlji. Smogla sam svu svoju snagu i krenula u potragu za boljim životom za svoje dijete. Jedini lijek bila je uporna kinezi terapija i logopedske vježbe. Nikad nismo odustajale. Prvi uspjesi vidjeli su se u 5. godini kada je moja Jasmina napravila prve korake. Otvaranje Centra "Koraci nade" 1994.godine, za mene i moju kćerku je bio najradosniji doživljaj. Tu je ona dobila svoje društvo, mjesto gdje će u isto vrijeme dobiti potrebne terapije i osjećati se prihvaćenom u društvu. Centar "Koraci nade " je meni i mojoj djevojčici druga kuća, kuća u kojoj se najbolje osjećamo, gdje možemo podjeliti svoju sreću i tugu sa onima koji imaju iste probleme kao i mi.

  Mehmedović Đulka

SENKA

Moja kćerka Senka rođena je 04.01.1990.god. u Tuzli. Njenim rođenjem mislila sam da će biti ostvareni moji mladalački snovi. Nisam ni slutila da će težak porod ostaviti velike posljedice na moju djevojčicu koje će  iz temelja izmjeniti dosadašnji način života naše porodice.
Meni i mom mužu bilo je veoma teško prihvatiti činjenicu da naša kćerka ne može pričati, hodati, da do dana današnjeg koristi pelene, da zavisi od tuđe pomoći zbog čega sam bila primorana napustiti posao. Da nesreća bude još veća našu zemlju zahvatio je grozni rat zbog kojeg samo prestali ići na fizikalne terapije u bolnici "Kreka", koje su nam davale nadu za ozdravljenje. Sve te aktivnosti smo morali prekinuti baš u vrijeme kada su nam one bile najvažnije. Ostale smo u kući potpuno izolovane i prepuštene same sebi. To su bili najteži trenutci u mom životu kada sam padala u teške depresije i  kada nigdje  nisam vidjela izlaza.
U to vrijeme jedino što je ratni vihor  donio kao pozitivno je dolazak humanitarne organizacije "Oxfam" pod čijim se patronatom otvorio Centar "Koraci nade". Osoblje ovog Centra je sva svoja znanja i iskustva u radu sa ovom djecom prenosilo na roditelje i na taj način su vršili edukaciju kako najbolje pomoći sam svom djetetu i kako se naučiti  živjeti sa ovim problemom u porodici. Centar je od samog početka išao malim ali veoma sigurnim koracima, koracima nade ka boljoj budućnosti za našu djecu. Svojim aktivnostima uspjeli smo se nametnuti široj društvenoj zajednici. Naša djeca su dobila priliku da se druže sa  djecom iz obdaništa i škola.  Na taj način pokušali smo promjeniti njihove negativne stavove.
Moja Senka ne piše, ne čita, ne hoda ...ali moja Senka osjeti ljubav i pažnju koju joj pružaju njeni "Koraci nade", ona jednostavno osjeća kada je njen dan za odlazak u Centar. Život bez "Koraka nade" za moju djevojčicu i moju porodicu uopšte je nezamisliv.

  Fata Selmanović

MIRZA

Osvrćući se na ratni i poratni period u posljednjih desetak godina, moglo bi se reći da svaka porodica ima svoju životnu priču pa tako i naša, porodica Berberović.
Naša porodica dolazi iz Bijeljine u kojoj smo veći dio života proveli u porodičnoj harmoniji, ljepoti i toplini svoga doma kojeg na žalost više nemamo u našem rodnom gradu. Ostala su samo sjećanja i nostalgija za jednim dijelom života i porodičnom idilom u našoj Bijeljini. Nažalost, tu lijepu porodičnu idilu prekinuli su  nehumani ljudi koji su nas u noći 12.04. 1995. godine na surov način protjerali iz naše kuće. To su bili najstrašniji trenutci u našem životu. Znali smo da nas čeka neizvjesnost, odlazak u nepoznato. Nakon teškog i iscrpljujućeg putovanja, prvo u kamionu sa stotinu uplašenih ljudi, a onda pješke kroz šume i minska polja. Nakon tri dana golgote stigli smo u Tuzlu. U Tuzli, u nepoznatom svijetu, počinje naša ponovna borba za život. Bolesni, iscrpljeni i uplašeni bili smo prepušteni drugima da odlučuju o našem životu i sudbini. Odmah smo smješteni u kolektivni smještaj Mihatovići gdje smo ostali više od tri  mjeseca. Trebalo je dosta vremena da shvatimo da smo ostali bez igdje ičega, da su našoj djeci prekinuta djetinstva i da trebamo početi novi život iz ničega. U tim najtežim trenutcima u Mihatovićima posjetila nas je grupa humanih ljudi iz "Koraka nade" koji su u tom trenutku bili jedina prava podrška našem sinu Mirzi koji boluje od cerebralne paralize, a i cijeloj našoj porodici. Zahvaljujući zaposlenju mog supruga i saradnjui sa "Koracima nade" ukazala nam se mogućnost preseljenja u Tuzlu.
Odlazeći iz te žalosne sredine započeli smo normalniji život u Tuzli i stalnu saradnju sa Centrom. Uz fizioterapeuta Azru tu je bila i fizioterapeut Barbara iz Engleske koje su se zajedno trudile da olakšaju život našem Mirzi, vježbajući s njim, praveći i adaptirajući razna pomagala za njega, stolicu,  invalidska kolica i sl.
Nezaboravni trenutci za Mirzu i mene bile su posjete i druženja u samom Centru. Mirza se radovao druženju sa drugom djecom  i radnim osobljem koje se nesebično zalagalo da mu pomogne u svakom pogledu. Međutim Mirza je sada stariji i bolesniji i nije u mogućnosti da stalno ide u Centar ali tu je na sreću patronažni tim Centra koji često posjećuje Mirzu i prati njegovo zdravstveno stanje. Svaka njihova posjeta je radost u našoj kući za sve, a posebno za Mirzu. Tako je i praznicima kada Mirzu daruju raznim darovima. Naša i Mirzina najveća moralna podrška i satisfakcija u životu da sve teškoće prebrodimo i život učinimo ljepšim je druženje sa našim Centrom "Koraci nade", kome želimo da postoji i opstane još dugi niz godina, da napreduje u radu i da su nam svi zdravi i živi.

  Zijada Berberović

MARTINA

Radovala sam se prvom unučetu i sa nestrpljenjem sam očekivala taj dan. Nisam znala šta će se roditi ali sam sve pripemila i planirala za izuzetan dan za našu porodicu, za kćerku  Vesnu i zeta Roberta. Razmišljala sam sa jednom pozitivnom energijom da neka svoja iskustva i životna saznaja prenesem na moju kćerku da bi se što bolje snašla u ulozi majke. Rođena je moja unuka sa komplikacijama, krvarenjem na mozgu, pupčanicom omotanom oko vrata uz nedostatak kisika. Nakon nekoliko sati poslije radosne vijesti  moja kćerka je sišla do telefonske govornice onako porođena, bukvalno izmučena i glasom koji i danas osjetim  u uhu jer ga nikada neću moći zabovariti ni objasniti sebi, glasom očajnika, koji je više ličio na vapaj i krik,  posljednjim atomima snage, saopštava  "beba nije dobro, odvezena je u Beograd". Drugo  ništa nije znala. Tada se na mene srušio cijeli svijet. Martina je 28 dana bila na respiratoru sa otpusnom listom bez imalo optimizma za preživljavanje. Prošli smo veoma trnovit put, obilazili bolnice širom bivše Jugoslavije tražeći pomoć za Martinu. Otvaranjem Centra "Koraci nade" Martini je otvoren prozor u novi svijet. Družeći se sa svojim vršnjacima u Centru uspjela je prevazići mnoge strahove i vrlo često prevazilazila svoje vlastite mogućnosti. Naučila je komunicirati sa drugim ljudima i svojom vedrinom i duhovitošću plijeni one sa kojima radi, druži se i  upoznaje nove osobe. Bakin i djedov dom je prazan ukoliko njihova unuka nije sa njima. Bez Centra "Koraci nade" Martina bi izgubila svoj pravac ka boljoj budućnosti.

  Baka Dragica Cvetkovska

DRAGAN

Moja supruga Ana i ja imali smo sina Marka i beskrajnu toplinu porodice. Mislili smo da ćemo biti potpuno sretni, ako budemo imali još jedno dijete. Iako je u toku Anine trudnoće sa Draganom bilo mnogo problema, nadali smo se da će sve biti dobro, kao i sa prvim sinom. Na žalost to se nije desilo. Porod je bio dugotrajan i težak, Dragan je rođen uz pomoć vakuma. I pored svih teškoća ljekari su me obavijestili da su i Ana i dijete dobro, te da dođem po njih i vodim ih kući. No, ugledao sam samo uplakanu ženu koja me je gledala izbezumljeno. Naš dječak je bio u veoma lošem stanju i zadržan je u bolnici. Bili smo veoma nesretni, ali vjera u Dragog Boga nam je pomogla da preživimo. Mnogi naši prijatelji i familija govorili su nam da je bolje da dijete umre, ili da ga damo u neki dom. To nam nije bilo ni na kraj pameti. Željeli smo naše dijete uzeti u naručje, bez obzira na sve njegove nedostatke. Od samog početka krenuli smo na rehabilitaciju, obilazeći razne ustanove i doktore. Naš Dragan ne govori i ne hoda, ne kontroliše fiziološke potrebe, ali ljubav i pažnju koju mu mi pružamo itekako razumije i osjeti.. Kad smo saznali za Centar "Koraci nade", odmah smo se učlanili. Od tada je prošlo osam godina. Naš dječak je veoma sretan kada se nađe u toplom gnijezdu "Koraka nade", zajedno sa svojim vršnjacima, gdje je našao svoje mjesto pod suncem.
                                                 
  Rudolf Babić

SABINA

U toku rata sam se udala  i rodila zdravu i naprednu kćerku Sabinu. S mnogo ljubavi sam je podizala,  na vrijeme je prohodala, počela izgovarati prve riječi, tražiti tutu... Kada je imala 2,5 godina dobila je visoku temperaturu. Ja joj nisam uspjela pomoći, pa sam zatražila ljekarsku pomoć. Poslije treće injekcije geramicina, Sabina je pala u komu i odmah iz Brčkog prebačena u bolnicu u Tuzlu. Tada započinje naša mukotrpna borba za njen život, jer je temperatura trajala puna tri mjeseca. Muž i ja smo bili na izmaku psihičke izdrživosti. Niko nam od ljekara nije davao nikakvu nadu, ali mi je ipak nikada nismo gubili. Dani su prolazili dugi, puni beznađa. Danonoćno smo bdili nad našom kćerkom i gledali kako se njen život lagano gasi. Nismo se mogli pomiriti sa tom činjenicom. I sama sam zapala u tešku psihičku krizu, pa je muž smatrao da je najbolje da pođem kući. Poslije dva dana vratili smo se u bolnicu i zatekli našu djevojčicu otvorenih očiju. Bili smo neizmjerno sretni. Iako je i dalje bila u veoma lošem stanju, mi smo je takvu prihvatili i naučili kako živjeti sa djevojčicom, koja sada ne hoda, ne govori, ne traži tutu... Dok nismo saznali za Centar "Koraci nade" bili smo veoma usamljeni. Sada kada redovno posjećujemo Centar, družimo se sa roditeljima koji imaju slične probleme, znamo da nismo napušteni u svom problemu. Sama činjenica da postoji mjesto gdje naše dijete pripada čini nas sretnim.

  Karahasanović Zemira